Već što sam ovakva..
18.04.2007., srijeda
Naslov
|
A ipak, uvijek se iznova trebaš truditi. koliko god da misliš da si već tu i tu, postigao to svoje nešto, stabilno. Truditi a ne truditi..jer sve treba nekako teći... jer ja mislim da su brige nekakva smetnja da zivis. a sto,ionako zivis.to ti je dovoljno.. sa svim sto zivot donosi i sa cime se moras boriti, a dok se zapravo u tom cijelom procesu boris samo sa sobom. Brige stvaraju negativan osjecaj i strah..koji je skroz nepotreban za imati. Čega ćeš se bojati.? I zašto... a i opet,svi se bojimo svega. Samo se na nama strah drukčije manifestira jer smo kao ljudi drugačiji, različito ga izražavamo,tj skrivamo. Automatski i ne rješavaš.čim skrivaš,od sebe. Često mi to dođe u misli, kao nekakvo upozorenje.. 'Opet se bojiš bezveze. Čega se bojiš? ' A bojimo se svega i svačega blesavog... Počevši od recimo preći cestu, reći nekome bok, ili do toga da se na kraju bojimo izaći iz svoje sigurne čahure posla i veza, jer u ovom rutinskom svijetu sve savršenije tehnologije a sve 'ne-savršenijih duša' ..mi ćemo se moguće ako koraknemo iz čahure u stvarni svijet utopiti u beznađu.... -A gdje ću onda ako ne tu.dok zapravo ni neznaš di si. a na kraju ono pitanje koje smo si svi polako prestali postavljati: A tko sam ja u svemu tome? Sve teže nam je svima živjeti. jer što mi koji ne spadamo u takav svijet..i nebi ga htjeli takvog? a ne možemo biti ni robovi mašina..ni robovi tehnologije,, jer ne želimo. Što mi? Mi i jesmo nigdje. Naš svijet je kažu iluzija,ja živim u mašti.. a kako ću kad neznam drugačije. Ali možda baš u svijetu zatupjele tehnologije kad svi postanu predani robovi, neki od nas uspiju pronaći svoje istomišljenike... kako teturaju okolo po 'nigdje' dok svi ostali rade u staklenim zgradama |
06.12.2006., srijeda
Evo nešto
|
Promatraš ponekad odozgo.pa se prisjetiš te pustoši duša.pa srce ne poskoči. Pa se razlije još malo u tebi gorčine... i oni koji su nekad bili lijepe duše,zapustili su se,krenuli nekim drugi putem.pa promatrajući tako svijet odozgora vidiš i sebe među njima,nekakvog stranca što čuči nigdje. Previše se sve vrti oko pustih riječi. Čemu tolike riječi u ovom svijetu ? Suvišno je mnogotoga.kad mnogo se može i drugačije reći U ovom svijetu ja imam nekakvu snagu.i smijeh i mudrost. Ali ne želim ..manipulirati,i nesvjesno,nikako. makar sam tako 'na gubitku', meni je to samo dobitak Svaki neka bude kakav jest iznutra. Svaki neka radi kako ga je volja,i neka griješi.. I svaki neka je slobodan U ovom svijetu mi to još uvijek možemo --jer sloboda nije fizička Moja snaga je izvediva.nju se može usmjeravati.trnovit je put i treba pak stalno učiti. Usmjeravati,ali ne i..manipulirati. A,ne želim ni da je teško. :-) Manipulirati nevalja ništa. jer tako se gubi ona individualna svačija svrha ,koju treba osvještavati ... Svi. Slobode nam fali, svima, puno puno slobode uma Moje oslobađanje oslobodilo bi pak nešto nježno svjetlozeleno i jarko svjetloplavo.neznam što to znači, ali ipak to sigurno znam. Što je nama? I gdje smo se izgubili onakvi kakvi jesmo.. Kako se samo desilo da toliko idemo protiv sebe "Kada najviše mislite da ste sami, tek tada niste,jer On je s vama". , rekao je jedan dragi čovjek od povjerenja. No,ipak,kako vjerovati Čovjeku.kad je on samo još jedan Ćovjek. I gdje je taj Isus,,sada je vrijeme da se pojavi |
17.11.2006., petak
Ti tu ideš nekamo i nekakav si
|
|
22.10.2006., nedjelja
Sam i sretan... ali,,
|
I to nešto što je tu u nama povremeno izvire, kad se sretnemo sa sličnim. A desi se. Pa taj 'slični' izazove malu bujicu nečega što te šokira...a mirno si živio sam sa sobom neshvaćen,i..zadovoljan. I što sad? -odjednom opet izgubljen. A recimo da ne želiš šok. Želiš samo nešto mirno i tiho,što će biti tu uvijek a da i nije zapravo tu. Sveprisutan, a neobavezno prisutan. Jer moj moto je sloboda. Pa se nemogu prodavati.. kad to nije moja sloboda. Onaj tko razumije... neka je tu. jednostavno. Problem je onaj koji želi biti tu a ne razumije.pa nastane pravi problem. Koji ni nije neki veliki,jer je rješiv,i kad ovako gledam..zapravo je jednostavan. Samo treba očistiti svoje misli. I onda znaš što treba,kako i kojim putem.. Jednostavno. |
17.10.2006., utorak
VELIKA I MALA MUDROST
|
Stvar je kontrole.. koju ja učim tek sada. Poneki je imaju.primjećujem- nisu li pametniji što su je prije upotrijebili,nije bitno..moj adut je nešto drugo. Ponekad je pak 'prije' nedostatak... jer proces koji teče u međuvremenu a da je svakome potreban,, pa...teško ga je kasnije nadoknaditi. Sjeti se samo, koliko si toga propustio, jer si želio brže bolje odrasti. Kontrola je nekima adut. Meni šarafić koji fali. Nije da se neznam kontrolirat, samo ne skroz, jer dosad još nisam otkrila pravu bit toga..dok evo sada postaje mi jasno.. To je ono što je potrebno.da bi se zadržao. nećeš si time uskraćivati.. samo se čuvati. A trebaš. Da bi zadržao svoju čvrstoću, ..u tome svemu da bi zadržao sebe. Svakome pak fali neki šarafić.. nemoguće je da ne. Treba ga samo potražiti. a to je već velika mudrost.. u maloj. ponekad je i mala mudrost velika mudrost. |
04.10.2006., srijeda
Je l ovo književnost
|
Kad snijeg dođe, poneki će se veseliti, poneki žaliti za suncem. Ja ću se veseliti. Ko što se veselim uvijek svemu novom, iznenadnom, zanimljivom.. Veselit ću se dragom čovjeku kojeg ugledam usred snijega negdje u onoj jakoj hladnoći promrzla lica I crvenih ušiju… pa ću ga zagrlit jako I smijat se glasno! Veselit ću se I kad snijeg više nebude padao. I kad opet počne! * * * Jer prema tim promjenama na koje neutječemo osjećam uvijek novu uzbuđenost, postanem sretna, svijet se mijenja… sam od sebe! Valjda je to što u promjeni vidim uvijek novu mogućnost za bolje… bilokakvu. Mogućnost postoji. A ja sam u duši jedna sretna osoba. Volja I trud koji izazovem uslijed promjene toliko je jak da.. ponekad sam sigurna da u sebi nosim tu 'novu osjetljivost', kao u manirizmu..koji je donio plutanje prostora. Jer kod mene sve je nekako lepršavo. * Žao mi je tata što nisi izdržao do kraja, jer svijet je lijep I stvari se promijene, znaš… Svašta me podsjeti na tebe. Ponekad mrlja na pohabanom zidu.. obična mrlja bez nekog značaja, na kojoj je pauk ispleo mrežu. Valjda ta mrlja izazove onu tupu sentimentalnsot nad ljudima I prostorom, pa se zamisliš. Ponekad mi pokoja suza probije napetost zraka na razmeđini lica I praznog prostora, ali rijetko. Nisam od tih koji plaču. Ja sam od onih koji problijede, promisle, pa u sebi opet malo umru. * Ponekad vidim knjigu pa pomislim na tebe, staru pohabanu knjigu sa gotičkom katedralom.. I dosta je. Bog bi znao zašto me podsjećaš na gotiku. Osjećaj koji za tobom ostaje nije mi stran, ali je skroz svojeglav, drukčiji od ikojeg.. Kao strano tijelo usađeno u djelićku srca koje čuči u tišini,, a onda povremeno nervozno poskoči pa se pobuni: 'Dosta sam šutjelo zanemareno!' A ja kao da mu odgovaram: 'A što ću ti ja.nisam te zvala,ni htjela, a sada protiv svoje volje moram živjeti s tobom u skladu'.. Iako nikad u skladu. * Tako se nešto pojavi, pa djelić ti otkine, pa te pusti da se nosiš… a ti se nosi. * Moja lepršavost je vjerojatno moja velika obrana. Obrana od boli. Ipak, moja je 'dužnost' ponekad plakati. Samo 'dužnost' I ništa više. Dužnost koja me podsjeti koliko smo vezani za stvari I ljude u ovom beskonačnom prostoru mi nemožemo biti sasvim lepršavi.. U tom prostoru mi smo plod drveta, mi smo jabuka na stablu koja bez stabla nemože rasti, bez listova koji crpe svjetlost I stvaraju svoje specifične spojeve, bez korijena koji crpi vodu bez žilica koje vode sve to do nas… To je jedan veliki zamršeni mehanizam koji nama pomaže funkcionirati . Kad dođeš do dna I opet to pomalo shvatiš. Pa dođeš do drugog dna pa do trećeg.. No nije bitno dno. Niti koliko te to vrijeđa I kosi.. nego je bitno samo da svatiš. Koliko odmjereno lepršav trebaš biti, ne da bi bježao od boli, već baš da bi se sa njom tako suočio. Ali je nećeš držati, pustiti ćeš je da ode, ali ćeš se sa njom prije toga naći ,očima u oči. Posramiti, zacviljeti pa pobjeći, pa se vratiti za inat, ostati žilav, pa se potapšati po ramenima I svatiti da to nije ništa strašno * * * |
02.10.2006., ponedjeljak
TREBA SE PODSJEĆATI
|
Kako je život lijep, kako svijet ima svojih beskonačnih divota.. Ali ja ne cijenim. Imam mir I slobodu, oko mene raskoš.. ali..i dalje sam nesretna. Zakrčena, zagušena, zalijepljena vlastitim mislima za misli.. klupko kojem ne vidiš kraja ni početka. Ne cijenim. Kroz trokutić prozora gdje prostor prelazi u roletu listovi se tresu, drhte lagano pa jače, pa sneno se njišu.. zamišljam likove. Ali ne cijenim. Samo ja, ja.. moje misli vrte se oko mene, neprestano I živcirajuće. Kada će nam dosaditi…. Gdje nam je mašta? Jer sve se vrti u krug, samo naša glava je druga. Trebalo bi to znati. Tako da se povremeno sjetimo toga da je na nama kako će nam biti. I koliko ćwmo cijeniti. Biti sretni. Biti maštoviti , u ovom svijetu rasutih mozgova, nitko ne osporava to.. Svejedno gdje nam je mašta? Smišljati ideje, za bolje sutra. Ne se zakopavati u svoja klupka velikih rezervirajućih misli. Iritirajuće zakrčeni..zakapati se u sebe. U nama je sreća I tuga. Poneke stvari tek nisu na nama. Ali naša glava je. Pa I što će ti drugo… Jer sve što radimo, radimo ionako 'za osjećaj' A osjećaj Je u glavi. I naša mašta je neograničena unutar nas.. ali ona čuči negdje. Trebamo se samo sjetiti, pa je izvlačiti. Zalijevati je kao biljku. Dajte mašti vode…………. Ne podnosim 'ljudsku realnost'. A to je zato što 'ona nije'. Čudna sam znam pa što, I čudno pričam.. ali kad pogledaš, jeli cilj biti isti, ili biti sretan… Moji likovi od listova se komešaju, mijenjaju svoja lica. Dobro, možda sad malo više cijenim.. kad znam zašto treba. * * * |
21.09.2006., četvrtak
Okrećem novu stranicu ,I opet
|
U životu ne treba biti ni preaktivan ni prepasivan, ,jednostavno ti se ne isplati. ni preglasan ni pretih, ni prebogat ni presiromašan Nego sve nešto.. između, lebdeće, da ti je svejedno a istovremeno I nije. Ono neizgovoreno. Makar ne bio uvijek sretan odmah I u svemu. Ponekad I ne želiš biti sretan neg samo.. biti. Pomiren sa sobom I pomiren sa situacijama kakve jesu da jesu. Ponekad me još uvijek traže osobnu kad kupujem pivo u dućanu. . Pa na kraju kad im pokažem dokument blago se zaprepaste, da, izgledam mladoliko,no moje godine su premlade kad se usporede s vašom nesvjesnošću..starom nekoliko života Pa kažem.. -Vidite, na kraju vam je to svejedno..- Godine.. što je to,, što je to u ovom besprostoru kojeg nemožemo svojim mozgom obuhvatiti Pojmiti ni u tri četiri sljedeća života.. Tko smo I što smo..nije li svejedno. I ja mogu raditi u tom dućanu,pa svejedno bit ovakva ili onakva..tko to može znati, prepoznati što sam ja iznutra I nisam li sa svojih 26 moguće blizu 90.. Ili obrnuto Kome da se dokazujem,, kad je to svejedno Svejedno je gdje si.jer svašta ti se može desiti bilogdje. ..ili ništa. Sve je svejedno..jer sve je prolazno. Pa bit ćeš već negdje,nekada, s nekim.. uvijek ćeš negdje biti I s nekim U ovom svijetu sve je svejedno,jednako koliko I bitno. Što je to onda važno..jer proći ću I ja kao I ti.. svi ćemo proći, naš rok ovdje je ograničen,, a godine olako odbrojavamo a da ne uzimamo u obzir bitno.. taj bezvremenski osjećaj. Samo naš jedini jedinstveni osjećaj od svih ostalih stanovnika na svijetu (kojeg trebamo slijediti.. taj naš osjećaj) Tek poneki sličan Ali nijedan isti I nije li da se ipak nevjerojatno nadopunjujemo Nađemo se tu negdje, nekakvi, a potrebni |
07.09.2006., četvrtak
Zahtjev života
|
Žene su pod velikim pritiskom u ovom svijetu. Jer one sada moraju sve. Nekad su bile samo 'ljepši spol', uslužne u kući I izvan nje, bez prava glasa za sebe. Sada glasa imaju, ali I sve ostalo obrušilo im se na glavu uz ta prava.. A uz to I dalje imaju dužnost održati titulu ljepšeg spola… Nije li to I prevelik zahtjev….? Ponekad I mnogo više nego prevelik.. No kad ga izdržiš, prevladaš, postaneš jak..vrlo jak. To moramo zapamtit Svaki nemoguć napor… a prevladan.. Nosi karmičku nagradu Dobro je znati to jer, onda ćemo znati I da treba to… Muškarci pak, tim više imaju nad sobom zahtjeva kako to sada dostizat..Jer zahtjevi su onda veći I veći ,sa ženama takvima. nekada se nisu trebali brinut, sve je bilo kako je trebalo biti određeno tradicijom. Nije mi ispravno ništa što je ikad bilo… Ništa čega su se ljudi odjednom dosjetili pa nametnuli nebi li netko jednostavno… dominirao. No, zato, ljudi uče. Pa postoji sadašnjost promijenjena I budućnost poboljšana koja će bit.. jer bit će budući da je sadašnjost poboljšana. Pogledajmo povijest. Doslovno me fascinira. Tako će biti… kako budemo htjeli. Moja baka, nema prevelikih prava. Takva im je tradicija koju su prihvatili, iako ne I skroz htjeli. I ona.. iznutra je već sasvim istrunula. U prihvaćanju, u nemoći nad sobom, u.. nadljudskoj volji da ustraje u prokletom prihvaćanju nečega što nebi trebalo prihvatiti,, I unatoč zdravoj logici…. Što to znači, kad naučena je. I ne želi mijenjati. I miri se. I kaže dobro je. Ja netrebam ništa za sebe. Ja sam tu da jesam. Nikad se nije izrazila. A ne da nebi htjela nego.. -? tko bi ipak mogao biti kriv osim nje same. To joj je veliki kiks… koji se zove cijeli njezin život U sebi nosim mnogo velike snage. No kad ju ne iskorištavam, ona se okreće protiv mene.ona me ždere… reže mi nešto iznutra,presijeca. Kako I nebi. Tako je jedino logično. Da kad nešto stoji neiskorišteno, ono samo od sebe skuplja prašinu, I propada. Nedajmo to…… izražavajmo se!,, pa kakvi bili da bili Pa kolike god da smo kukavice, izjelice, plašljivci I fobičari, sa manama do neba..svojim nemogućim manama! Neka su Pa imali u sebi strah od svega živog što postoji.. Neka je Bilo je I goreg I biti će A sada, idem živjet dok još stignem |
06.09.2006., srijeda
|
Ništa nije. I sve je. Ma ono je.. Da to što misliš da sada nije ništa, zapravo je najveća mudrost …jer a što ima I biti? Uvijek bi htjeli da nešto je. Teški smo.. Vucaramo se po svijetu ko beskućnici A sa bolesnim ambicijama To su veliki kontrasti. Pa onda kad se ne podudare.. mi I postanemo bolesni,bar se tako osjećamo Pa stvarno I jesmo bolesni! Pogledaj nas! A sve je… samo ihra! Igra! Ma da da ihra :))) Ti moraš ovo I ono.. prvo fax,pa poso,pa kuću svoju, obitelj,pa djecu.. Ma dajte me pustite! Ma nemoram. :) Odgovorim mirno I nasmijano. To vi morate. :) Nešto će biti. Kao što nešto I je. Uvijek je. Jedino što nije smo mi u toj priči u kojoj… Ni nismo važni, koliko mislimo da jesmo Ma što ste se uozbiljili..? U ruci imam veliku snagu, u jednoj ruci. Baš je gledam, držim je. A u drugoj imam još veću.. Ne osjećate:-) Sve je ovdje u mojim rukama Nije ništa ni važno od ovoga što pišem, nego samo osjećaj,, Sve je dobro. I ja sam dobro:-) Vrijeme je takvo. A u drugim slučajevima je sve svejedno.. |
29.08.2006., utorak
Razlivena trpkost.. :)))))
|
Lapka reskost podivljalih oštrih kapi… Lijeva luđačka kiša u noćnom vremenu. Proždire okolinu. Rominja I lupa po cijevima zasićenim bujnom vodom I zaostalim blatom pomiješanim šljunkom što se uzvitlao rubovima kao usplahireni beskućnik bez kune.. Jednoglasno se udružile kapi pa se dotiču silno I ubrzano u luđački zvučnom ritmu! One pjevaju! Smiju se! i Lete! Hihoću pa plešu u širokom kolu bez reda, isprepliću im se ruke I noge, bacaju se po podu I smijulje nekontrolirano.. zvuk im se rasipa prostorom kao veliki volumen razlivene tekućine…………………………….. Složne su I čvrste, iako ustrajno-dosadne --ali pobjeđuju. * Crnilo noći sakriva većinu tih luđačkih dokaza od očiju. A i nepotrebno je to, kad ostaje tek jedino bitan zvuk.. silovit I rumorit Vjetrovito žbunje odašilje mirise Sjajni stup čije se tijelo ljeska mokro I razgolićeno, uzburkana površina glatke plohe ceste po kojoj tanki prstići mahnito pikaju pomiješane tonalitete, I bombonasta svjetlost lampe s kraja ulice mrlji svoje nijanse po rubovima gdje prstići ne stignu odsvirati svoje note... Tanke crne žice križno se ljeskaju nauljene žuto pa tek što se smire njihovu prividnu statičnost razvlače razmahane kapi što se u podivljaloj strasti komešaju..!! * Zamasi vode u valovima teku nježno prema krajevima I moje zapiljene oči što slasno pilje pa upijaju uzburkane promjene prirode koja se pročišćava…………………………........................ U cijelom tom nesvjesnom zanosu moje kosti se komešaju s tim kapima!, obuzima me ono njihovo nekontrolirano hihotanje I neko nabrijano ludilo!:)) )) Znate ono..:))) Slapka mokrost……… Zahuktala vjetrovitost , razliveni mirisi zraka.. I Kruta crna noć. |
28.08.2006., ponedjeljak
Mi smo.. tuđi
|
Uhati pas budnim ušima slijedi moje korake kako lagano, lijeno kuckaju kolnikom.. jer volim se raskomotiti. Pa me prati. I pazi na me dok mi ne dođe bus. Dobar mali uhati pas. U ritmu kretanja velike kutije pune mehanizma ponovno se zaljeskala savska voda, nanizani redovi automobila na 'rotoru' I ponovno vrućina. Ponekad nismo takvi kakve su nam misli, jer one se izrode tek kad se prepoznaju.. Ima ljudi knjiga I nanizanih serija koje u nama izazovu što ni neznamo da imamo,….. Nije li to I dobro……..? pa se promijenimo,a zapravo se samo otkrijemo. Znači li to da mi već postojimo negdje nekakvi sasvim isformirani… sada se samo još moramo pronalaziti. Da….mi negdje već jesmo kakvi jesmo. Mi nekakvi već postojimo.onako konačni. Samo se mi sami ne prepoznajemo. Onda to sve I nema neke prevelike veze s nama………kad smo tuđi. Hi hi... što trekeljam Dani će proći neminovno I hitro, ludo.. to je sigurno. Ali je nesigurno kakvi ćemo u tim danima ostati mi…jer to je ono što jedino mi određujemo……………. |
25.08.2006., petak
Kiša je oprala i još ponešto..
|
Kad preuzmeš glupost u svoje ruke sve se čini izvedivo.. I logično. Zapravo sam htjela reć da uzmeš ponešto u svoje ruke..ali mi je glupost skroz dobro sjela. Kad I je. Sve živo I neživo je izvedivo. Samo se nama teško pokrenuti. Mislimo da je sve glupo, jer su nas tako učili.. a sad je kasno da čepimo uši. Ali sad smo svoji ljudi, sad ih više ne slušamo.. Ja nekako odem s tim do kraja.. S tim 'nepokretanjem'. pa kad sam na dnu,nemam više što izgubiti. Tako se suočim. I poslije odma krenem dalje. Ko da si novi čovjek. Sretan. Pa nek oni svi pametuju.. Kiša je oprala ostatke vrućine. Pa opere kiša I ponešto još.. Vrijeme nas guši, a mi se damo. A što nas košta… biti malo bezbrižan I sretan. Ništa. Osim što ćemo biti malo bezbrižni I sretni. |
12.08.2006., subota
Ona i ja
|
Ona je.. u najmanju ruku sjebana. Ima poteškoća oko svega..teško se dovodi u red.ništa ju ne umiruje.s prijateljima se teško nalazi.a svakog dečka otjera od sebe. no nije to važno. Važno je kako se.. ne nosi sa sobom. psihijatri joj ne pomažu. jer njezina mala sestra se kad je i ona bila mala..objesila. I ona ju je našla. Njezini se loše nose s time,,i uvijek su se loše nosili sa svime. No ona se nosi..nikako. Mi smo prijateljice. No,ni ja nisam uvijek tu. Ali danas ću biti. Ona je..naporna.često jako dosadna,voli se ispričati..i ispričati o svemu. No ja volim slušati. mnogo kupuje odjeće i specijalne hrane. A meni to sve nije važno. uvijek se loše nosila sa svojim tijelom,i sada je premršava,no ni to nije važno koliko...nezadovoljstvo sa svime. A meni je ipak -to najvažnije. No,ipak...A.. odakle naše poklapanje i što nas je spojilo toliko različite. Čemu,,pitam se..I do koje granice netko može ići u svojoj nesreći Dok ne skuži Čemu sve to? Tuđa nevolja sredi me.to je činjenica. Jer svaka moja vlastita tada je nevažna. Rješavanjem njene..spontano sređujem svoju. I tako si oboje pomažemo. Jer ona ima još nešto..što ja trebam,,a nije mi ni bitno da znam.jer je. Ponekad jednostavno nemam nikakvih granica..... Nemogu objasniti poriv..luda neka znatiželja s moje strane,,kako riješiti to Ponekad si mislim samo ovo,,ti tu nešto možeš..nešto znaš.i to jednostavno trebaš ostvarivati Jer..naša uloga u ovom svijetu je -sve samo ne ono što mislimo da je- Jer mi neznamo Al nije to ni bitno,, I neka neznamo. Ali nešto ipak osjećamo da treba:-) |
08.08.2006., utorak
Neznam čega mi je više dosta.. Lažne zabave omotane smijehom ili lažnog odmora izmorenog neslobodom kretanja kad ono što uistinu muči je uvijek.... unutra.Neznam bi li javila prijateljima 'ne čekajte na mene'.. Ili ću se samo povući i lagano izgubiti smisao,samo na neko vrijeme,bez objašnjenja Jer ja..više nemogu. Moje lice izgubilo se Volja je poljuljana, vjetar ne postoji, sunce prži a i kiša šiba..I ja to želim.neka me samo dobro išiba Odmor je ništa I rad je ništa Fali.. sloboda I osjećaj. Čak ne ljubav..ili je taj osjećaj ljubav Pa fali sve I sve je tu ali fali sve I što još fali osim sve? Fali i ono manje od sve...... Jer to nije sadržano,mi kad nabrajamo mi nabrajamo samo velike stvari. a ono pravo je sitno, i tiho, pitko ali ne sasvim vidljivo otprve, to je u osjećaju kojeg trebamo slijediti.. I samo to.. Kao da sam tužna i kao da moj smajlić ima tanke oči sa obrvama jako prema dole,i kao da to i je skroz tako A najgore od svega je što se pitam.. -Kako drugačije može i biti?- A toliko divnih ljudi i divnih mjesta,mjestašaca..ali moje srce nije zadrhtalo.ja sam..zahrđala.ja ne živim. Vidjela sam mnogo ali ..što više vidim,to više želim samo jedno mjesto i samo jedan jedini mir. Samo koje. Mnogo sam šutjela ovo ljeto, mnogo stajala i ukipljena buljila.samo su me gledali,nitko nije pitao. i zahvalna sam. jer nema se tu što govoriti. Osim jednom..no tad sam rekla da neznam. Kad i neznam. A sada želim samo sa sestrom gledati televiziju. |
17.07.2006., ponedjeljak
Ras.........
|
Rasipana sam, razderana, rasparana… Rascijepana, raskrečena,rasčetvorena, razdrapana, rastrgana, razrušena, rastresita, Razorena, Razlivena, raznježnjena, razglađena, razotkrivena, razgolićena, ravnodušno-rasprostranjena, raskrčena, ravnotlačna, ranojutarnje-oblačna, razvodnjena, razbuktana, rahla, raznolika, ravničarska, ravnolična, rupičasta, razmaknuta, razroka, rakasta, rastrošena…. Kao roll-on kuglica, ripko savijeni svitak skvrčeni sazdani sputani slijepljeni zgrčen tvrdim selotejpom… sazdan od tvrdog lima što steže grlo I neda disati. Slijepljeno grlo, suho, ljepkasto, slapko, glapko..lapko.. Pola riječi ni neznam što znače |
02.07.2006., nedjelja
Poetičnost života
Ponekad znaš da je netko takav I takav,iako si ga vidio tek 2x,3x,4x.. Ponekad sasvim sigurno znaš. To je čarolija, ali je stvarna. ..i ta kreativnost je nužna. Naša stvarnost je opipljiva, a naša stvarnost je I neopipljiva. To je nekakva poetičnost života,kojoj se moramo prepustiti. Jer kad nebi.. uništili bi većinu želja, nadanja I ostvarenja..koja nadilaze naše isplanirane živote,već su dapače,'slučajnosti' kojima se prepuštamo htjeli-nehtjeli, zavaravali se ili opirali. Ponekad je tako.i ponekad treba samo..prestati pričati. Život je jedna velika poetična dimenzija u kojoj mi plutamo fizički stvarni I duhovno nama nestvarni. Nepoznato je ono što nas nuka na osjetljivu kreativnost, kao što je naša poneka ljubav -ljepota i nužnost. I kako ponekad znamo što želi onaj tamo kojeg ne poznamo..i gdje će se pojaviti, I kako će se nasmijati, I što će izgovoriti. Ma kako to samo znamo…. |
19.06.2006., ponedjeljak
Poneka slučajna katastrofa, poneki strah
|
Ponekad mislimo da znamo. Ali neznamo..nikad. Jer ono što bude šokira. I poslije,kad proleti vrijeme,svatimo koliko smo glupo znali.jer sada je nešto drugo..očito je nešto sasvim drugo. I mi smo neki drugi, onakvi strani kakvima se nismo očekivali. Ponekad lijepi,prikrade se,no ponekad I ne baš. S godinama se pojednostavnimo. Učimo na drugima za sebe,I na sebi za..sebe. Sve stvari stare same od sebe, one propadaju iako ih ne diraš. Knjige prašnjave, ljudska koža se bora,iznutra nas boli više jer se smežuravamo, odjeća koja stoji u ormaru blijedi,tkanina se opušta…. A sve bez diranja, samo od sebe,u onom vremenu što prolazi mimo nas,ponekad s nama a ponekad jako daleko od nas. Blijedi li vrijeme tu odjeću? Kako prašina pada..što ju stvara… zrak,, ta vlaga neka ili sparina koja dolazi od atmosfere,od oblaka I sunca..jel to I nas stari? Dugo sam mislila da je moja velika katastrofa ta osobina koja je zapravo moja genijalnost. do danas. Naša neprilagođenost je naša genijalnost. Postoji neki nehotičan način da uhvatimo ono što nam izmiče u buci vremena…. No,pomiriti se sa svijetom I životom kakav je da je..jer ionako će protjeći,, Tu je budala u pravu. Ali ne sasvim… Sa izuzimanjem očajanja izuzimam sebi neku drugu faunu u noći osim sivih mačaka. Pa onda kažu : da sam barem zaljubljen. Drugim riječima ako se život nastavlja samo tako I bez obzira na sve, onda se nastavlja I misao…negdje drugdje, vrluda tim prečacima koje nevidimo kada izuzmemo očajanje I samo… živimo Mala soba na kraju grada.i dosada. Neka katastrofa moguće nas natjera na kataklizmu. Potjera naš strah I promijeni nam perspektivu I opet… skroz |
21.05.2006., nedjelja
|
Ništa nije strašno.. I što bude bit će. Važno je da nekako samo uvijek ideš svojim putem,, i da cijeniš svoje prijatelje Jer oni su..neka velika toplina, velika pomoć, ...i velika radost Kao nekakva lebdeća ljubav,, Nešto slobodno,što i ode i vraća se..a i opet je uvijek tu prisutno bez posebnog prisjećanja.. Nekako iznutra. Lebdeća ljubav. Ta mi je najdraža I svatko nek slijedi svoj put.. Kakav god da je,i kuda treba ići nek ide. I kad se osjeti odmoriti,nek se odmori. I kad se osjeti zabaviti,nek se zabavi. Pa biti uz nekog ako osjeti da treba... I potražiti nekoga ako osjeti da treba Ali uvijek zadržati to neko zajedništvo,...i slobodu. Drugim riječima -mir- Pronašla sam upravo jednu malu Bibliju u kutu svoje ladice,prašnjavu, zabačenu. A ipak je to knjiha Božja,pa ajmo vidjeti što piše.. Otvaram.. A kad ono baš tekst koji me upravo zaokuplja, taj i nijedan drugi. Može li to biti slučajno.. naravno da ne. 1.poslanica Korinčanima 'Svatko nek živi kako mu je Gospodin dodijelio, kako ga je Bog pozvao. Jeli tko pozvan kao obrezan ,neka se pripravlja obrezanja. Ako je pozvan kao neobrezan, nek se ne obrezuje. Obrezanje nije ništa, i neobrezanje nije ništa, nego držanje Božjih zapovijedi. Svatko neka ostane u svom zvanju u koje je pozvan. Jesi li pozvan kao rob? Ne brini. Nego,ako i možeš postati slobodan,negdje se okoristi. ... Jesi li vezan za ženu? Ne traži rastave. Jesi li slobodan od žene? Ne traži žene. Prolazi obličje ovoga svijeta. A rado bih da budete bezbrižni. Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati. ' Ovako bi trebao živjeti svatko..i tko vjeruje i tko ne vjeruje. Jer to je prava istina života |
13.05.2006., subota
Lagana čavrljanja sa životom
Zaljubila sam se.. no ne u osobu. Nego.. u vrijeme, u ljude općenito..u situacije u kojima se iznenadno nađeš pa se družiš..jer se prepustiš onome što te zateće.. prepustiš se I kiši,pa ti postane zabavna. Meni ne smeta kiša,stvarno Sviđa mi se život.. Kako ga kreiraš ako si kreativan..kako se formiraš pa se promatraš. Zanimljivo je I svi ti najrazličitiji ljudi okolo Pa ti sitni odmori između poslića.. pa lagana čavrljanja s dragim ljudima ponekad o..bitnome, ponekad o svakodnevnom ..ponekad o ničemu. Kao da lagano kliziš kroz život, sasvim lagano (To su te nove generacije.. Samo bi klizile I odmarale) Iako nisam baš nova generacija,,tu se negdje uklapam Pa ti ništa nejde od ruke..a kužiš I to, al ni ne pretpostavljaš da će sve uvik ić po savršenom pravcu… ponekad gore ponekad bolje.. Pa I dobro je tako. Smiješni smo..samo čekamo da se čuda dese. A čuda su tu,oko nas,stalno se dešavaju..a mi ih zanemarujemo Pokušala sam se zaljubit u osobu, jer volim taj osjećaj opijenosti.. :-) Ali nekako se nije našla tu prava osoba u zadnjih godinu-dvije-tri.. baš nijedna. Pa sam se zaljubila - u život Ono kad se uči.. od života I ljudi, ne samo iz knjiga, volim to jako jako Toliko da ponekad kad ne iscrpim bilošto od biločeg.. mislim da ću jednostavno poludit, glava će mi otpasti.. Ma ko bi znao išta više Mi samo klizimo I mislim da je to dobro |
07.05.2006., nedjelja
Ah.. štoćemo :-)
|
Oni su .. Oni pričaju o nevažnim stvarima, poprilično dugo vremena opisuju koricu ispod bureka na tanjuru I kako ju je teško odrezat nožem ,dobar okus sira ali prerijedak ..iako mogao je bit tvrđi da si samo stavio još sira a manje vrhnja…ali nisam pa što dobro je i ovako.. Da dobro je ali ipak, Koja tema za razgovor I tako neke prepirke uprazno. Vrijeme potrošeno na čavrljanje oko…..opisa vidljivog,, a nikakve svrhe. . Promaklo bi im sve I svašta u međuvremenu,jer nebi čuli ni vidjeli..od silnog brbljanja Grozim se tako provedenog života…. Tako ustajale energije Mrtvila… postanem nervozna I neznam iz kojeg razloga je to.postanem nepodnošljiva, dobijem crve u guzici.. uhvati me sveopća depresija Neznam Nemogu Grozim se.. krivih ljudi spojenih zajedno. Kad nevidim njihovu budućnost..želim ih rastaviti, I postanem opasna. A ko zna što im je bog još namijenio…. Najveća istina je Ja nisam tu da glumim boga |
16.04.2006., nedjelja
'Samo brojimo probleme'
|
-Uskrs Ponekad ti se neke stvari u životu neda objašnjavati. Jednostavno..jesu. Njihovo djelovanje je pozitivno..jer nije da ne misliš o tome,nego samo ispravno činiš..i ne objašnjavaš,ne trošiš energiju unutra je taj osjećaj već :-) i što reći ,objašnjavanje kao da umanjuje vrijednost samog toga..ko što već I sada objašnjavanje objašnjavanja umanjuje… ..naučila sam ovo. Dok se ne suočiš s time,ne riješiš..nikad. dok ne priznaš sebi,I prestaneš skrivati svoje mane,koje su iz tvoje perspektive uvijek veće…Nikad ne shvatiš stvarno. Bit I je..ne znati. Ali skužiti povremeno. Jer tako jednostavno stvari teku u ovom životu. Bojimo se svega I svačega. Mi ljudi. Ja valjda prednjačim u tome.. Jer mislim o svemu. Ali to mi je prednost,.. tako više napredujem…jer se suočavam. puštam taj strah, što da ga sputavam kad je tu…jednostavno. Pa onda negdje u procesu ,mislim si, ...........ma valjda ću već nać neki način da riješim… I nađem. Uvijek nađem. ........... To mi je dokaz da teorija funkcionira,da osjetim ispravno kad mi nešto je...i želim jednako tako ispravno osjetiti što dalje.. Padam pa se brukam,pa puzim sama, I hodam nekuda tražim to nešto, pa na putu opet padnem..pa se dižem-i nije da mi se da uvijek..- ali nikad ne gubim sreću .. onu koja te potiče da rado ulaziš u nove stvari I da im se veseliš To mi je ipak..kad na kraju zbrojiš konačni produkt mojeg života kojeg živim evo ovako kako ga živim…ipak je taj produkt nekako od svega proživljenog najvažniji. Što će proizaći iz tvoje reakcije, iz tvog proživljavanja stvari koje te udaraju svakodnevno….iz stvari koje se mijenjaju iz trenutka u trenutak,kamoli pak iz dana u dan… I naučiš. Naučiš silno. … Svakim novim časom, danom,mjesecom, a tek godinom….Naučiš silno. Pogledaj samo,osvrni se malo iza sebe koliko si se promijenio… Cilj je da to bude mnogo. I da budeš sada već mnogo sretniji nego prošle godine… sve manje od toga bio bi obrnut proces. Cilj je biti stabilan u svojoj sreći.., otkriti detalje koji te nanizani čine takvim zadovoljnim,pa ih čuvati za sebe. Cilj je ta sreća koju ćeš otkriti pa zadržavati u poslu..u sitnicama koej te uveseljavaju, u ljudima, u stvarima, u putovanjima, kućnim ljubimcima,u svim stvarima koje su oko tebe I na koje djeluješ, I koje djeluju na tebe…. Ljubav u stvarima. :) Da,da… istina… Naš posao samo je sredstvo.naš fax,naše zanimacije,ljudi koji su oko nas… Nisu tu objekt koji mi tražimo u svakodnevnim našim potragama…. Nego sreću u njima. Kad bi tako tražili sreću uvijek I u svemu… Prije bi ju I nalazili. Problem je što mi………više ni neznamo što tražimo. Ni kako,što,..zašto… gdje smo zapravo Mi nismo slobodni nikad. A tako zakrčeni mi… upadamo u isprepletene niti koje stvaraju naš život I koje nas povezuju sa svima I svime,pa ih zapetljamo još više. I tako zakrčeni mi…prestanemo tražiti odgovore. A trebali bi ih tražiti neprestano.. Jer tu smo zato Da pronalazimo sreću onim procesom s početka priče….. |
04.04.2006., utorak
SAMO DA JE
|
Ništa nabrijano Ništa loše..ni predobro Ništa ni preblijedo ni preživo... Samo neutralno. samo da puste svi;) I tako.. samo da je disati,, i dosta je Samo da je gledati to sunce i ponekad malo maštati..pa raditi.pa šetati,družiti se, voljeti...čitati, pa opet hodati k suncu,ili mimo njega,ili mimo kiše:) malo raditi,pa malo voljeti,... I tako prođe jedan idealan dan :-) |
23.03.2006., četvrtak
A može biti tako lijepo
|
Dobro je to, magarci i mazge koji nose teret.. slika tradicionalnog mjestašca. bez sile..a polako i lagano,ljudi i životinje si pomažu.sada je toga rijetko ostalo,jer smo pretjerali u svemu.. A baš šteta. Moglo je biti tako lijepo Običaji i intelekt na jednom mjestu..pravi spoj. To je kao muzika nekih ljudi koji ju imaju autentičnu takvu njihovu pa te note vežeš samo na njih i nikog drugog.. nečija arhitektura,samo njihovi stupovi,šarene i crvene fasade, ili trgovanje.. tepisima i cvijećem. Jednog dana kad budem jako stara trgovat ću i ja cvijećem.. Mislim da u svim stvarima postoji nešto. Onaj duh koji je poprimilo dok su tu prolazili ljudi, oni bježe pa se vraćaju, ili jednostavno je djelovalo vrijeme... Promijeni se samo od sebe,upije osjećaj. Sve stvari upiju osjećaj Volimo mjesta koja su šarena i ugodna, Muslimanski duh,pomalo naizgled nemaran..ali šaren i ugodan. kupališta,i velike hale.. Za okupljanje.nekakvo duhovno čišćenje Tu je i voda,uvijek voda..koja teče i smiruje To sve nije bezveze. Sve je u savršenom suglasju, svaki djelićak utječe na svu tu silnu cjelinu Miroljubiv suživot Pa neke naše uspomene Nešto malo a veliko.. sitnica do sitnice stvaraju velike stvari,, Mi utječemo na sve................. Zato je važno stalno se kretati i nadahnjivati Da ostavimo dobar osjećaj u stvarima |
18.03.2006., subota
|
Nekako nekako.. Ne volim se nigdje dokazivati,pa tako ni ovdje,,ne volim izmišljati,zadivljavati,osmišljavati ..izjave da zadivim. Riječi neke silne,romantične i karizmatične Grozim se što bi se to moglo tako shvatiti Bolesno se grozim tih mudrolija... :-) Baš sam smiješna ponekad sama sebi U većini slučajeva čak preozbiljna Iako samo jedno veliko dijete.. Sa razlikom što shvaća. Volim se prikrivati, ogrčem crnom vestom...ponekad da se izgubim u masi, ponekad me prepoznaju,a ponekad ne.prihvaćam mogućnost da možda ipak ovaj put neće.. Tko sam?ne znam Nije me ni briga Tako bi se ograničila A želim si ostavljati prostora za disati i mijenjati se..unutar te slobode Filozofije su nužne..ali unutar slobode Oslobađajući sebe ti oslobađaš i druge... Shvatila sam to danas u jednom trenutku prosvijećenja Da smo svi povezani u jedan lanac..pa vučemo jedni druge,,toliko da svaki naš hod i stop,pa bum odbiješ se od zida i vraćaš nazad..svaka trunkica našeg promišljanja i shvaćanja djeluje na druge... i pokreće veliko kolo,u koje su uključeni svi ljudi koji postoje Jer to se nekako neobjašnjivo širi Energija dobra ili loše..širi se i obuzima sve Zato je svaki naš sitni najsitniji koračić bitan. Ponekad nije ni bitno što je istina..dok je pozitivno Trenutak prosvijetljenja.. I opet. Često mi se to dešava. Kao da baš tako mora biti. |
10.03.2006., petak
Mogla bi nešto i napisati već..
|
Nisam dugo,kao da nisam pisala mjesecima.. Običavam pisati puno i dugo,vodim nekakve bilješke sama sebi o zapažanjima svijeta,ljudi,muzike,filmova,knjiga,svojih lutanja i promjena raspoloženja, svega svega.... Ko bi znao ustvari čemu će mi sve to,za koga i koja je svrha. Ali eto,tako je. vodi me neki osjećaj i ja tako radim oduvijek.Sad mi dođe to čudno kad pomalo zakažem,kao da nešto veliko fali... Samo što?, eto što,ja sam pisac,nekako iznutra, opažač.i to se nemože baš zaboraviti samo tako pomalo bježanjem. Razmeđina današnjih odluka našla se na samoj litici..odluka sa odlukom suočile su se očima u oči. Odluka sa odlukom. a da nijedna nije kriva.. samo su obje,različitih karaktera.i od svake se mogu iscrpiti želje i strahovi i nadanja.. strahovi,to da,, To suočavanje i opet..na samoj litici,očima u oči Što će ti to,neko bi rekao Ali treba. treba Baš tamo di nikad nebi,što nikad nebi,a kopka te kopka zašto ti to nebi..a netko drugi sasvim lako i bez imalo truda ,ode uzme ostane pričeka nađe pa dođu.i nema veze što je bio sam,tamo.jer što je to biti sam, ionako si cijelog života sam sa sobom,i trebaš biti. znati se tko si. i tko su oni. a ko si ti među njima. Danas i opet,suočenje. vidim te ljude.vidim im strahove..vidim sve,osjetim sve. dobro ne baš sve,većinu,glavninu I vidim sebe tamo,isto sa strahovima,samo nekim drugim . A vidim i one bez strahova..kako li su samo hrabri,i prehrabri,i prečesto. ali ne stvarno..nego samo onako,za druge. Lakše je uvijek biti nekako lažno hrabar....... Ali gdje te to dovede...? Moji prijatelji su dobri i dragi. A moje mačke i dalje umiru.. :( Kako i zašto,teško je reći. Bilo ih je bilo...a nijedna nije umrla još do sada prirodnom smrću. One umiru jako brzo, nekako taman što požive svaka otprilike jednako.. Čudno,smiješno,jezivo A i sama sam mačka. Tj da pojasnim,osjećam se tako. Znate ono,svaki je neka životinja. Ja sam bez sumnje sasvim mačka.. I mačke me vole,jako,sve mačke,,. a i opet.. oko mene sve mačke neprestano umiru Kao da moje srce mora iznova i iznova biti uvijek slamano,dok se jednom kad bude vrijeme ne slomi sasvim ,kao i jedna od tih mačaka. Brrrrr Oprostite na ovome. |
20.02.2006., ponedjeljak
|
Htjela bi ovo reći ali neznam točno kako Još uvijek nam se čini bitnije biti previše sit.. nego 'malo gladan' Još uvijek smo prenaporni u svojem pokoravanju svijeta ,s ciljem da zavladamo svakim njegovim djelićem.. umjesto simbioze. Glava nam se sporo razvija, Jer hrana nam je još uvijek na prvom mjestu I još dugo će biti.. Ono što ćemo staviti u usta,mi. pa će nam dati snagu. (Ali se razvija) Naša želja za pokoravanjem svijeta vrti se oko Krvi Crvena boja je naša strast Pokoriti..pa imati tuđu snagu. Zato je životinja ključna,zato meso,jer je krv.. jer I ja I ti smo od krvi.to nam nije strano. to nam je u krvi.. uzimajući ono tuđe što je od krvi ja ću uzeti njegovu snagu, a ja želim njegovu snagu da budem ja moćniji, želim pokoriti.. da ja imam više. Meni to ne treba stvarno.. ali ja želim. Mi volimo taj miris I okus tuđe krvi,jer to nam pokazuje da smo nadmoćni Da smo na putu da pokorimo Da imamo u svojim rukama, da rukovodimo svime što je živo kad neživim je lako vladati.. Ali nejdemo I suviše daleko,,nekako ipak.. se ne mičemo puno. Ta tuđa pokorena krv koju ću ja pojesti,njegovo meso meni će dati snagu.. Ali opet, snagu za što? Hm,pa za raditi.. ali što JAO JAO, Vidi ovo: Ja sam čovjek. Superiornije biće.trebam pokoriti da bi vladao,da bi održao vlast nad svijetom… To Ja Želim Koja nasilna vlast je kada I koliko trajala dugo… donijela trajnije rezultate, I kakve su njene posljedice? ,Osim lošeg osjećaja. Pogledajmo… zbrojimo… Možemo li se sjetiti ikojih posljedica koje ne izazivaju gađenje,skrivanje,zataškavanje, izvrtanje istine… Samo loš osjećaj.I na kraju,,nikakve rezultate. Svaka nasilna vlast zvana pokoravanje donijela je rezultate.. Nikakve 'za nas' Kad već želimo biti nadmoćni..pa da se sjetimo i toga. Kriva nam je logika Loša.. Nikakva. Dok naša glava je I dalje malena,sigušni komadićak u odnosu na veliko tijelo.. koje postaje sve veće.. I ono lažno manje. Krivi nam je put Pa mislimo kako je to nevažno.. zanemarivo,Taj naš put,i što je tu je. A to je jedino važno. (Ali se razvija) Ta naša glava Uvijek sam više voljela zelenu boju No crvena je naša bit.. boja krvi. ono što moramo nadzići Put ka simbiozi. Ne vladati, nego primati i davati |
11.02.2006., subota
I naučimo, što već trebamo..
|
Priroda ima svoje zakone ravnoteže. A ima ih I čovjek. Čim ih preskačeš,zaobilaziš, zanemaruješ …ravnoteža ti se prirodno nameće. No ti si tad u svom filmu pa to ne razumiješ..nego želiš po svom filmu ..i ne paše ti ovo. Ali shvatiš kasnije,kad prođe, shvatiš.. da si se umorio… Od bitke. Jer borimo se neprestano.. protiv struje,samo ponekad uz struju. Jer mi želimo uvijek ono što nemora I biti za nas,baš sada. Ali opet, imamo pravo željeti. .. to je naša divna duhovna sloboda,, Pa I dobro je tako. Samo što ponekad treba znati da se sve želje I nebi trebale ispuniti… Puno naučiš. Samo se pusti Pusti da te udara I gledaj Svi zakoni iz prirode ako ih dobro promotriš mogu se primijeniti na čovjeku.. Na tebi Jer mi se neprestano borimo s ravnotežom,protiv nje.. To nam je priroda. I ima smisla..jer inače bi sve preolako svaćali. Jer smo ljudi. Ovako naučimo, što već trebamo naučiti * I što si pogriješio.. Nešto si htio što nisi dobio? Jesi li krivo htio.. Moguće si uvjeren da zaslužuješ to.i baš sada,jer sada bi bilo vrijeme. A kakvo vrijeme? I kako ti znaš kada je vrijeme? I vrijeme za što:) Očito si pogriješio. Ali sada,što ima veze. ..Još te mnogo toga čeka čovječe… Znaš li koliki je život A zašto bi morao dobiti baš to.. Baš sada? ,Jer si si tako zamislio……… Eh Mi ljudi:) Pa što nam je…. Idete,idem…. Idemo mi na živce, s tim očekivanjima. A pogledaj nas koliko nas ima… Pa da ima tamo neka čarobna vreća u koju šapneš svoju želju, pa koja bi vreća ispunila toliko želja….. toliko silnih planova I očekivanja. A svi žele baš to što su si zamislili u glavi da im se ispuni baš sad. A gle koliko glava, različitih glava.. I želimo stvari koje ovise o tisuću razloga poklopljenih,o tisuću ljudi, poveznica.. vremenu,,a mi želimo baš to baš sad! Pa ko bi to ispunio… ni vreća bez dna Ajde molim vas,lakše malo * Zašto ja..zašto ovo a zašto ono,kako,što, ja ja ja ja… Tisuću istih pitanja,Pa kako? I kako baš meni to… a što ja znam kako!, valjda krivo zabacuješ kosu * Stalno neka dokazivanja nečijih istina.. A svi govore da je baš njihova točna! :-)) A u tolkim pitanjima ne zapitamo se,što će nam tolike istine.. Neke nek ostanu neizrečene da imamo što sanjati |
09.02.2006., četvrtak
A TAKO JE JEDNOSTAVNO
|
Fascinantno je… kako uz silno svaćanje svjedno možeš iznova I iznova gubiti vrijeme na krive ljude.. uporno.na krive krive Kako se samo podcjenjujemo nekad… A da nismo mi tu faktor mjerodavni,,nego su to krivi ljudi kraj nas,a mi ih vučemo.. ko neki magnet da je u nama. I svaki put Paf! Tup na zemlju..odbije se to što smo si dopuštali. Sve se jednom završi, sve prestane biti… a onda kad se osvrnemo što je to bilo,ponekad se ne prepoznajemo. 'Why do I beg like a child for your candy.. Why do I run after you like I do, I love you..' dave matthews band A ne,ja nebi nikad…. A ipak jesi. I ne jednom.. Nego stalno to radiš. Ma da?Ja? Majke I očevi…objasnite nam to… 'Ma netreba tebi sportaš,ti si umjetnik,pisac, Sport te ne zanima ,sve I da hoćeš..ti to nemožeš pratiti,zaboraviš rezultate,oni ishlape iz glave..brkaš odbojku I rukomet' Ah da..... Žao mi je.onda ništa Kako samo sebe ne primjećujemo.Sve samo ne sebe. Kako samo bježimo..Kako čepimo uši I hodamo samo hodamo Pa krivimo sve oko sebe…krive ljude,krivo je vrijeme I hladnoća,, ali sebe nikad. Samo okolnosti u kojima smo se 'našli' Pa kako to? Nije li lakši put …kraći… ipak samo priznati sebi I završiti to. A da ćemo kad tad morati ionako… Priznaš.ispraviš.i kreneš dalje Jednostavno:) Ovog mjeseca suočila sam se sa mnogo svojih mana Ono nešto što radim sama sebi uporno a ne vidim… zatvaram oči I samo hodam slijepo misleći da je sve krivo,da sve to što se ponekad događa je samo slučajno I da je krivo jer su krivi ljudi, tehnologija I hrana. Pa onda stanem. I pomislim si… Pa čekaj malo.ipak je to nekako nemoguće Sve da je krivo,I da se uporno ponavlja jedno te isto…a da ja s tim nemam nikakve veze? Po svim teorijama ikad izrečenim smislenim I lažnim.. nema smisla;) Uostalom.. Ništa nije slučajno. Neznam ja ništa. u prošlom životu bila sam luđak…. I onaj misteriozni čovjek I dalje me mimoilazi. On je stalno tu negdje. I mimoilazi me nepretano.. Posvuda.čitav život Ali to sam već pisala ovdje.. 30.08.2005. Nekad me znao promatrati , okretao se I smiješio. A sada.. samo ide. hoda na nekoj udaljenosti Nije mi bilo jasno što je to u meni što on vidi,traži,ne razumijem Prestala sam tražiti smisao u tim nekim stvarima. Možda smo zajedno nekad bili luđaci ,pa me se sjeća Treba se zagledati u sebe svako malo… Treba osjetiti što je ispravno…. Treba se podsjećati svako malo koliko je tehnologija samo čovjekova izmišljotina I koliko nas ta naša vlastita izmišljotina u koju se uklapamo zna uništavati, ukalupiti, … Pa se zaboravimo Pa se zamislimo U ovom svijetu nema osjećaja..,ali I mi smo dio tog svijeta… A gdje je taj naš osjećaj Jer svijet I ljudi prolaze kraj nas ..i mi ih vidimo nekako.ali oni se mijenjaju…oni nisu nikad isti. Pa tako I mi Bitno je da primjećujemo promjene Neprestano se preispitujemo…Tako je ipak malo ljepše nego treskati neprestano u zemlju pa se dizati I trijezniti. Valjda kad nešto već stalno teče kao što naše vrijeme teče….I promjene budu.i očekuju se… A ponekad se treba samo….odmoriti |
02.02.2006., četvrtak
ŽIVJETI.... :)
|
Ja volim živjeti. Ponekad kad sam umorna od svega…o tome ne mislim. Jer znam I to će proć ko I sve… treba se samo obnoviti na svoj način.. U dubini ja volim živjeti.,ali samo sada o tome nemogu misliti To je jednostavno tako. Tijelo I duh često traže odmor,,iako se baš I nemožemo uvijek sjetiti što nas je to umorilo Neke stvari jednostavno tako prihvatimo,kao nešto što bude… Ujutro kad se počinjem buditi ali se nemogu probuditi...Pa što,, noge me svejedno odnesu, Idem..pa već će me nešto otrijezniti,, U čitavoj toj životnoj priči ja nisam važna, niti moji nesavršeni dani,ni neodspavane oči… Važna sam tek kao prenosioc procesa, informacija I osjećaja…. I znam da zato moram ići. moram ići svaki dan.. Sve to što nam se događa samo prolazi kroz nas,to nismo 'mi', naša realnost stvorena je samo u našoj glavi jer mi smo u kretanju čitavo vrijeme… mi se ne zaustavljamo.samo zastanemo da odmorimo,pa krenemo opet dalje… Taj proces čini nešto Mi sami kao pojave ovdje Važni smo..kao posrednici. Tu sam zbog nekog,da bi prenijela nešto…a ti tamo takav si jer to meni treba,povezani smo u klupko Ti meni trebaš,koliko i ja tebi To nije sebično..to je jednostavno tako,uzajamno trebanje,jer takvi smo stvoreni Naši životi su važni,naši procesi,naše energije….. Nikako posao koji radimo ni vlastita postignuća,materijalna,ili psihološka….. Samo duhovna. Ono što bi ostalo lebditi negdje nad nama da tebe sad recimo nestane… A ostalo bi nešto.i promijenilo bi se nešto Ovako kao spodoba..kao fizičko postignuće koje bi ti ostavio za sobom,ništa nije važno. Ako iskreno I duhovno živiš svoj život…lako je to razumijeti Nema tu logike ni teorije,to je ono što se osjeti ako si povezan s ljudima. A jesi I krivi smo samo mi sami za sve svoje bolesti… Pa kažemo,jadna žena,pogledaj je ni kriva ni dužna ima tu bolest I šta će….. A nije tako. Ta bolest je nekako došla.Nešto je morala napraviti krivo. ..sve ima svoj uzrok,pa je to njegova posljedica. Da je drugačije…te bolesti onda nebi ni bilo Ako nije fizičkim znacima,onda onim težim I moćnijim… lošom psihom,ili duhovnošću Sve što nam je krivo radimo si mi sami Lošim postupkom prema sebi Prepuštamo se bolestima, ne poslušamo se, kad dođe znak lošeg ne rješavamo ga… odgađamo I neda nam se, kao da I ne vidimo.. prepuštamo se, neda nam se pobrinuti, neda nam se voljeti sebe….. Kako ćemo onda voljeti druge? |
29.01.2006., nedjelja
Mislimo rat je bio..
|
I idemo tako slijepo nezahvalno Žalimo se na hladnoću danas,uh kako nas peče lice,i nos nam je crven Isprobavamo novu robu ispred ogledala Dok naše vrijeme teče Mogao je isto tako biti rat Ko što je i bio jedno stoljeće prije Veliki svjetski rat.... zamisli,svjetski rat. To znači rat cijelog svijeta,svih ljudi koji postoje (osim nekih primitivnih plemena negdje u prašumama i na otocima) Ovuda su hodali Nijemci,istovremeno i Rusi..pljačkali,tjerali ljude iz kuća, pravili logore da ih objese,sve ljude,nije se pitalo..jer svi su svima neprijatelji.... Ako potrčiš na cesti,mislit će da skrivaš nešto i ubit će te Samo tako Hodanje po cesti je ograničeno Hodanje unutar kuće je ograničeno,, kad vidiš da dolaze sakrij se u rupu koju ste iskopali za stvari i hranu,jer oni uzimaju sve.... Rusi su uzimali i robu,sve sve,kaže baka. sakrij se u zemlju,ako želiš živjeti Ustaše i partizani.to su sve naši...a mogli su te isto tako ubiti i naši,jer oni su se međusobno mrzlili još i više.. A JELI UOPĆE I BITNO KO JE KO..NAŠI NJIHOVI I MI SA STRANE ... Dovoljno mi je to znati. Umirem na svaku životinju koju ubiju oni što plate članarinu, pa oni to smiju.... Bace meso lisice,jer to se ne jede Umrem svaki put malo A nekad su to radili ljudima, sami sebi .. čisto zbog....jer to je rat. Što je to onda rat nešto drugo da se tu smije zaboraviti da smo svi ipak samo isti ljudi Pa onda... Zaboravimo. Nešto sitno od sjećanja ostane u nama ali.. zaboravimo I dobro je A čime se mi sada bavimo..? JEDNAKIM STVARIMA. - IMATI..............- A,, isto tako ćemo zaboraviti lijepe krpice koje nam sada toliko znače,jer to je samo sada u modi,ko što je onda bio rat u modi... A mi smo pomodljivi i naše izlaske što nas zabavljaju, zaboravit ćemo jednako kao i rat... jer to je u nama. da idemo dalje..i da zaboravimo Ništa od svega toga trajnije neće ostati,nikakve stvari,ni ljudi,ni procesi,događanja,mjesta...... sve će otići I što s tim Pa ništa. Ali kako onda toliko nam je važno sve to sada.......... Čemu će nam................. Ostat ćemo i dalje samo mi. Sami sa sobom,mi. i kakvi ćemo ostati,koliko ćemo se sačuvati od rata i zabave a da si ostanemo važni Koliko i što ... Da sačuvamo -sreću........... Jeli išta na kraju uopće bitno Što će nam gramatika, šarena robica, što će nam toliki novci i tolika hrana, što će nam uopće životinjsko krzno... dokazivanja i traženja svojih prava, što će nam nesreća u životu,i strah,što će nam strah........... Pijesak teče, a mi gradimo staklene kuće Umjesto da smo evo odma sada sretni,, mi brojimo zrnca,i odbacujemo ih. ma doći će druga Umjesto da se volimo,mi proračunavamo smijemo li to.. jeli to dobro za nas..i što ako ću ..? A zrnce još jedno pa još jedno po jedno padaju Ne treba nam sve to............................................................. Jer želim se i dalje smijati |
